(Iako se u tekstu spominju Dexcom senzori, princip se može primijeniti i na Libre, te Medtronic).
Budući da ne volim biti ničiji rob, pa tako ni rob navike, odlučila sam malo eksperimentirati s mjestima iniciranja Dexcom senzora. Koje je mjesto najmanje osjetljivo na ubod? Koje je najpreciznije? Koje je najmanje uočljivo? Sve me je to zanimalo budući da niti jedan moj dan nije isti, a svakodnevne sportske aktivnosti i znojenje ponekad znaju dovesti do izrazito velike iritacije kože koja nije niti malo ugodna, koja zna biti itekako crvena i koja zna itekako svrbiti i ići na živce. E, kako bih napokon pronašla ono najbolje mjesto koje meni odgovara, postavljala sam senzor na trbuh, na ruke, na bedra i na donji (najmesnatiji) dio leđa. Pa haj'mo krenuti od početka. Prvo i najbitnije: senzor je bio najtočniji kada sam ga postavila na ruku. Mogla bih bez lažne skromnosti reći da je tada bio savršen. Odmah iza ruke su leđa koja su davala skoro pa jednako dobar (možda čak i identično jednak) rezultat kao i onaj senzor postavljen na ruku. Nakon toga je po preciznosti bio senzor na trbuhu, ali bih htjela naglasiti da je već taj senzor na trbuhu itekako odstupao od onih preciznih vrijednosti koje sam dobivala s onim senzorima koji su bili postavljeni na ruke i na leđa. Nikako ne mogu reći da senzoru na trbuhu nisam vjerovala, ali kontrole su bile puno potrebnije i pogreške su znale biti puno češće, nego što je to bilo u prva dva slučaja.
Senzor na nozi je čisti promašeni slučaj, barem kod mene. Budući da sam izrazito sportski aktivna, tako su mi i noge dosta mišićave i rekla bih da je upravo u tome i problem kod postavljanja senzora na moja bedra. Senzori postavljeni na bedra su trajali samo 2 tjedna i bili su izrazito neprecizni te im nikada nisam vjerovala jer su zapravo gotovo uvijek i bili netočni, tako da zapravo ovo što sam napisala da su trajali 2 tjedna nije ispravno – ja sam ih držala na sebi 2 tjedna pružajući im svaki put novu šansu i nadu da će se „popraviti“, no nisu. Tako da bi možda bilo bolje da sam ih nakon prvih tjedan dana bacila, ali cijena od 68 eura mi to ipak nije dopuštala…
Bedra su mi bila savršena samo po pitanju toga da mi je senzor na taj način bio diskretan i na tom je mjestu iritacija kože bila najmanja budući da na tom mjestu nema nikakvih pregiba. Što se tiče najmanje uočljivosti senzora, rekla bih da je to mjesto na leđima, no na tom sam mjestu opet zbog znojenja imala malo povećanu iritaciju kože, no zahvaljujući razno raznim prirodnim preparatima i mješavinama moje kraljice majke (poput gospinog ulja ili gela aloe vere) i tom smo problemu uspjeli doskočiti. Juhuuuuu za kraljicu majku 🙂 ! Odmah zatim slijedi ga mjesto na trbuhu, no za trbuh sam imala dosta veliki strah da će mi se prilikom različitih vježbi snage senzor odlijepiti, no čini se da je to bio samo strah jer se nije odlijepio (naravno da sam pri tom taj senzor uvijek dodatno oblijepila najobičnijim bijelim flasterom). Na trbuhu sam opet imala malo veću iritaciju kože nastalu upravo zbog pregiba koja se na trbuhu nalaze. 
S druge strane područje ruke je uvijek imalo najmanje iritacije (što ne znači da iritacije nije nikad bilo – bilo je i znale su biti neugodne, ali zato sam opet imala kraljicu majku 🙂 , najmanje mi je smetalo i što je najvažnije – bilo je najpreciznije. Veliki minus ruke je to što se to nažalost vidi pa možda to ponekad može smetati (npr. u slučaju odlaska na prijem kod kralja kada se mora obuci svečana večernja haljina – Dexcom senzor mi baš i nije najbolji modni detalj 🙂 ), no to je ponovno zapravo samo stvar naše glave i nas samih – ne smijemo dozvoliti da nas takve sitnice ometaju jer je to totalno apsurdno.
Zaključak
Najpreciznije vrijednosti dobivamo od senzora na ruci (slijede ga leđa, trbuh, bedra), senzor najmanje smeta na ruci i leđima (to govorim za one sportske tipove – za one koji se ne bave sportom, mislim da niti jedno mjesto previše ne smeta), senzor je najmanje uočljiv na leđima, bedrima i trbuhu, dok je na ruci najuočljiviji (no i tu opet možemo odabrati što ćemo i kako ćemo se oblačiti pa i tome lako možemo doskočiti ukoliko nas vidljivost senzora smeta). 
U svakom slučaju senzori su ovdje da bi nama olakšali život s dijabetesom, dakle oni su tu zbog nas, a ne mi zbog njih. Zato se ne smijemo bojati isprobavati i pronaći, svatko za sebe, ono mjesto koje najbolje odgovara našim svakodnevnim aktivnostima. Sve sto sam napisala se temelji na mom iskustvu, što ne znači da netko drugi neće imati potpuno drugačije viđenje. Zato slobodno istražujte i pronađite ono sto vam najbolje odgovara. Što znači jedan žrtvovani senzor naspram onog gušta kada pronađete ono najbolje za sebe 🙂
Maja Vuković
