Ako razmišljamo o industrijalizaciji i tehnološkim revolucijama, svaka nova razvojna faza događala se sve brže i brže. U ovom trenu kada razmišljamo o generacijama koje trenutno žive ako ništa drugo u našem podneblju ili zapadnjačkom svijetu, rekla bih da za dvadesetak godina više neće biti onih tehnološki, tj. informacijski nepismenih. Poslati e-mail i koristiti se Office paketom danas je pitanje opće kulture. Usprkos silnom napretku i razvoju, naročito u administraciji, svakodnevno svjedočimo gomili nelogičnosti. Na primjer: usluge postoje online, ali svejedno ne možete odraditi neke stvari putem mejla niti online, već morate odhodati do fizičke lokacije. No nisam htjela tome posvetiti članak, već činjenici da uskoro više neće postojati ljudi kojima će osnovna informacijska pismenost biti nepoznanica.
Tehnologija u službi čovjeka
S obzirom da godištem pripadam tzv. generaciji X, mislim da sam u prednosti pred nekima, baš zbog toga što razumijem starije generacije koje su živjele bez svih tih modernih tehnologija. Ali kužim i mlađe koje su se rodile s njima i jednako se dobro koristim tehnologijom kao i oni, iako nužno ne dijelimo iste stavove i niti imamo iste potrebe kad je riječ o tehnologiji. Mislim da je super što svakodnevno razvijamo nove gadgete, aplikacije i razne aparate koji mogu unaprijediti naše živote. Primjećujem da ja, koja sam nekad prilikom pisanja seminara i sl., doista fizički vrtila stranice enciklopedija i rječnika, više koristim funkcionalnosti na internetu nego mlađe generacije (iz iskustva sa školarcima). Nama, starijima, neke stvari koje smo poznavali u stvarnom svijetu sada je zamijeno internet preselivši ih u virtualnu stvarnost.
Osobno sam oduševljena svakim napretkom u tom smislu, no smatram da je tehnologija tu da služi meni, a ne da ja postanem njezin rob. Razvoj tehnologije znatno nam je olakšao komunikacijske kanale i opet u neku ruku unazadio ili osiromašio smisao komunikacije same – no to je tema za neku drugu diskusiju. Samo želim pojasniti svoj stav – s obzirom da sada imam DT1, zahvalna sam na svoj toj raznoj tehnologiji koja nam je na raspolaganju, prvenstveno mislim na senzore te inzulinske pumpe. Nisam među onima koji će se specijalno oduševljavati s npr. programerskim značajkama koje neki uređaj ima, nego olakšanjem koje će mi taj uređaj donijeti u životu ako je doista u službi čovjeka. Rekli su mi: „Niste se mogla razboljeti u bolje vrijeme.“ – tehnologija je napredovala i neupitna je njena uloga u liječenju dijabetesa.
Što smatram važnim?
U nastavku članka osvrnut ću se prije svega na svoja osobna iskustvu sa senzorima koji nam služe za kontinuirano mjerenje šećera u krvi i zamjenjuju klasične aparatiće na trakice, prilikom čega se trebamo bosti u prste. Naglašavam ovaj dio, jer članak ne moraju čitati oni koji su već upućeni. S druge strane, iza mene je mnogo razgovora s ljudima koji nerijetko ne znaju reći imaju li DT1 ili DT2, mnogi nisu upućeni u prava koja bi mogli ostvarivati. O senzorima i njihovim mogućnostima, te ostalim tehnologijama, Davor (glavni urednik portala) i ostali koji su duže u tematici, znaju sigurno više od mene. Davor piše detaljno o tome. Glavne razlike među senzorima različitih proizvođača su u tome koliko često se moraju senzori mijenjati (npr. 7 ili 14 dana), zatim je li ih potrebno kalibrirati ili ne – znači mora li se ipak provjeravati vrijednost iz krvi i time kalibrirati uređaj, te ima li senzor vlastiti transmiter putem kojeg može slati podatke na druge uređaje (mobitel prvenstveno, pumpu), te ima li ugrađene mogućnosti alarmiranja u slučaju previsokih ili preniskih šećera – koji su potencijalno životno ugrožavajući za osobu sa DT1.
1. Sigurnost / pouzdanost
Kakva su očekivanja od tehnologije u kontekstu DT1? Vjerujem da su slična kao u liječenja bilo koje druge bolesti. Ako sudim po sebi – osjećaj sigurnosti najvažniji je. Uređaju moram vjerovati. Pri tome prvenstveno mislim da se mjerenje senzora iz međustanične tekućine ne smije previše razlikovati od onoga iz krvi. Vrijednosti u međustaničnoj tekućini u pravilu kasne 15-ak minuta za onim u krvi. Proizvođači zbog toga toleriraju oko 20% odstupanja od izmjerene vrijednosti iz krvi. Ako ćemo ono s čime se srela većina nas slatkih nije mi baš ista činjenica/informacija ako mi je stvarni šećer 20 i pri tom senzor pokazuje 16 ili 24 – u mojim očima je to poprilično različito i utoliko si mogu dati pogrešnu korekciju i njome se potencijalno dovesti u opasnost – ako si pak previše spustim šećer. Isto tako kada sam na 5 i senzor mi pokazuje 6 – tada sam još skroz u redu, no ako mi pokazuje 4 i još možda i pad, pa tada sam u frci – za mene osobno totalno dvije različite situacije. Da ne govorim kada su vrijednosti još niže i odstupanja od pravog stanja prevelika- koliko pomutnje i stresa to može za nas proizvesti! Jedno od najčešćih pitanja u korisničkim grupama je – kolika odstupanja senzora moraju biti da mogu reklamirati senzor? Kako znam da nije ok?
(U Tablici su navedena odstupanja za postotak od 20%, što znači da se na mjerenu vrijednost tolerira ± iznos, npr. za izmjerenu vrijednost 6, toleriraju se mjerenja od 4,8 do 7,2.)
Osjećaj sigurnosti nam spada u primarne potrebe. Od trena kada se rodimo imamo potrebu osjećati se sigurno i dobrodošlo u okruženju u koje smo došli. Utoliko potencijalni problemi koji se mogu i događaju se sa tehnologijom kod ljudi mogu proizvesti veliki stres ili još dodatni stres prilikom reguliranja bolesti. Sama bolest doprinosi gubitku osjećaja sigurnosti i kamoli još sve druge situacije koje sada postaju sastavni dio života i mogu dodatno doprinijeti tom osjećaju „gubitka tla pod nogama“. Poznat je i termin burn outa od managiranja šećerne bolesti, dakle sagorijevanje do kojega dolazi zbog prevelikog opterećenja pojedinca od samog upravljanja bolešću. Proizvođaču ili nekome sa strane može se činiti da osobe oboljele od dijabet previše paničare, no kada padnemo na niske vrijednosti potencijalno možemo umrijeti ili završiti sa trajnim oštećenjima i sl. – dakle, nije baš mala stvar. Sigurna sam da nema osobe koja bi nekome tko nosi pacemaker rekla da se ne treba previše sekirati ako mu uređaj baš idealno ne radi. 😊
Svi ti moderni uređaji nam prvenstveno služe da nam daju osjećaj kontrole u upravljanju bolešću. Svatko tko je iskusio ozbiljnije hipoglikemije sigurna sam da ih ne želi ponavljati i one naizgled male mogu biti poprilično neugodne ako se počnete tresti, manta vam se, preznojavate se i sl. i u tom trenutku ste možda na sastanku ili biste baš tada trebali voziti ili odraditi bilo koju zahtjevniju radnju. Svi sa dijabetesom znaju da u takvom slučaju bez odgode moraju poduzeti neke mjere bilo da su se u tom trenu zatekli usred nastave u školi, na poslu ili čak u društvu prijatelja pa makar i u izvođenju zabavnih aktivnosti – bolest ne pita, ako se ne pobrinemo za sebe na vrijeme, može nam biti samo još gore – u najgorem slučaju da si nismo u stanju sami pomoći. Osim toga vjerujem dobar dio ljudi želi izbjeći i neugodu u smislu da moraju drugima objašnjavati što im je. Dobri šećeri važni su za naše dobro funkcioniranje – i ne samo fizičko, već i mentalno. Kada doživimo uređaje previše nepouzdanima, ako se prečesto kvare ili pokazuju prevelika odstupanja u mjerenju, to svakako doprinosi osjećaju nesigurnosti i ukupnom osjećaju stresa, i rekla bih pogotovo kada se radi o roditeljima male djece koji ponekad noćima ne spavaju u borbi sa niskim šećerima i sl.
Ono što je svakako prednost senzora je da pokazuju trenutni trend šećera, je li u tom trenutku šećer raste ili pada, utoliko svakako imamo informaciju više i za razliku 4 mjerenja iz prsta dnevno (koliko je trakica dostupno preko HZZO-a) uz senzor možemo imati znatno više mjerenja (osobno sam dnevno znala scanirati 30 do 40 puta) i time više informacija koje nam pomažu u našem djelovanju i odlukama, što i kako dalje. Zbog čestih odstupanja korisnici se znaju odlučiti za senzore koji se ipak kroz dan kalibriraju kako bi bila mjerenja što pouzdanija. Osobno bih se znala pitati koji mi je smisao nošenja senzora ako se i dalje moram pikati. Također, nije rijetkost da bi se neki odlučivali i na senzore sa transmiterima, kako bi bili alarmirani na vrijeme u slučaju previsokih i pogotovo preniskih šećera. Ako se mene pita sve sa istom svrhom i ciljem, da smo upoznati bolje sa situacijom i da u konačnici budemo bolje. Tako da svi problemi sa tehnologijom svakako dodatno utječu na nas, na naše fizičko i opet i psihičko stanje. Tom stresu može doprinijeti i mjerenje na previše različitih uređaja. Dva glukometra neće nužno pokazati identičnu vrijednost i bome ni više senzora. Sudjelovala sam u par navrata u nekim istraživanjima, pa sam se osvjedočila da x različitih uređaja pokazuje x različitih vrijednosti. U nekom trenutku morala sam se odlučiti kojeg smatram najpouzdanijim – u mom slučaju to su bili uređaji koje sam nosila na ruci, na nozi i trbuhu bih imala uvijek prevelika odstupanja. To moje iskustvo ne mora vrijediti za druga tijela. Iskustvo mi je također pokazalo da previše mjerenja i previše provjeravanja može stvoriti dodatnu konfuziju i stres. Naprosto, u nekom trenu se moramo odlučiti vjerovati uređaju, uz uvijek dozu opreznosti.
Primjer tri različita senzora istovremeno i njihova mjerenja:
Na početku moje „senzor karijere“ dogodila se serija lošijih senzora sa prevelikim odstupanjima – kako sam ukupno bila na početku priče i sa dijabetesom općenito i sa senzorima, to mi je stvorilo veliku pomutnju i dodatni strah i stres i onda sam umjesto podrške čula famoznu rečenicu „Vi možda niste za senzore.“ To me strašno naljutilo jer nisam nesposobna koristiti se tehnologijom i sam taj nedostatak razumijevanja i podrške. Ono što bih ja smatrala da je must za proizvođače je da unaprijede tehnologije da budu što preciznije moguće (npr. cilj toleriramo odstupanja do 10%, nama na poslu stalno dižu ljestvicu zašto ne bismo i mi korisnici proizvođačima. 😉). Jasno nam je da je tehnologija samo pomagalo, no nije baš isto kad vas mobitel zeza i senzor.
2. Jednostavnost korištenja / praktičnost
To bi mi bila svakako druga stavka na mom popisu. Što jednostavniji uređaj da ga što više ljudi može koristiti i bez ničije pomoći upravljati, pa i u slučaju senzora samostalno postavljati. Ne bih željela u ovom članku pisati o proizvođačima i sl., no u mom iskustvu to je definitivno bio Libre. Ne privlače me uređaji s potrebnom kalibracijom i nisam imala potrebe za nabavkom dodatnih uređaja za prijenos podataka i alarme. Također, dodala bih važnost jednostavnih i preglednih izvještaja koje putem uređaja možemo pratiti i time si pomoći u dodatno boljoj regulaciji.
3. Dostupnost aplikacija i kompatibilnih uređaja na našem tržištu
Moram priznati da mi nikako nije logično lansirati neki proizvod na nekom tržištu bez potpune podrške. Svi u ovoj priči znaju da su se snalazili kako su znali i umjeli i u tom kontekstu koristili više ili manje „legalne“ aplikacije ili proizvode drugih proizvođača, ne bi li uspjeli doći do funkcionalnosti uređaja koje im trebaju – npr. očitavanje mobitelom, praćenje šećera djeteta i sl. Također, pravovremeno lansiranje novih inačica proizvoda. Znam da smo malo tržište i utoliko poslovno ne toliko interesantno, no dok mi koristimo početnu inačicu proizvoda i u svijetu je već ne znam koja, osjećam se kao da smo zemlja trećeg svijeta i na nama trebaju potrošiti te stare zalihe.
4. Elegancija / lijep izgled i dizajn
Iako sam kratkoga staža sa DT1 u ni jednom trenu nisam imala potrebu skrivati niti senzor, niti išta vezano uz dijabetes – u svim javnim prostorima i na poslu, uredno sam i provjeravala šećer i davala si inzulin itd. Tu je moj pobjednik opet Libre (ne plaćaju me za reklamu) – vizualno jednostavan, ne bih rekla da posebno privlači pažnju, oblih rubova bez dijelova koji strše, bez ljepljivih traka uokolo, i novije inačice koliko znamo su još manje i delikatnije. U mom iskustvu preljepljivanje kineziološkom trakom bi samo doprinijelo bržem odljepljivanju, jer nju tkđ. treba s vremenom promijeniti. U 98% slučajeva ljepilo mi je držalo dovoljno dobro, kada bih primijetila da se možda senzor počeo odljepljivati tek tada bih stavila preko kineziološku traku. Koža mi je u pravilu kasnije bez iritacija i vidljivih tragova – ovaj dio se možda više tiče praktičnosti, no tu mi se nadovezuje na dizajn. Ne smeta ispod odjeće, ne ometa odijevanje i ne ističe se previše kada je vidljiv. Iz moga iskustva što je veća površina lijepljenja, to su veće šanse za reakcije na koži i potrebno je dulje zacjeljivanje. Na fotografiji – tragovi koji se poznaju odmah po uklanjanju senzora. Manji (gore), ne poznaje se trag već idući dan, dok mi od ovog većeg (dole) koža još uvijek nije zacijelila do kraja ni nakon više od 14 dana.
5. Senzibilizirana korisnička podrška
Idealna korisnička podrška je ona koja je dostupna kroz više kanala – to su svakako telefon i e-mail. Brzina procedure reklamacije i zamjene proizvoda je važna – i ajmo reći tu sam poprilično zadovoljna što sam doživjela u tom kontekstu. Ono što me je više zasmetalo je ono što ja zovem ljudski faktor i pri tome mislim kada s druge strane telefona kao da imaš robota i ne čovjeka koji se slijepo drži procedure i nije te spreman čuti i doživjeti. S druge strane sam ja (ili netko drugi), živi korisnik s potencijalno životno ugrožavajućim problemom – utoliko reći mi otprilike „Gospođo i mobiteli se kvare, to je samo uređaj.“ i sl. po meni pokazuje totalni nedostatak senzibiliziranosti za korisnika i ono što on pri tom proživljava i zašto možda nastupa kako nastupa – uzrujano i sl. Znači dosita smatram da bi jedna kvalitetna podrška osim edukacije potrebne za poznavanje tehnologije trebala proći i osnovnu obuku vezano za rad s ljudima, te biti u ovom konkretnom slučaju senzibilizirana i za potrebe oboljelih (vidi točka 1.).
6. Ekologija
Svi ti proizvodi dolaze u poprilično ambalaže koju kasnije bacamo, tako da svakako idealno je ako se aplikator može koristiti više puta i sl. U svakom slučajnu poželjno bi bilo razmisliti osim o što praktičnijem i jednostavnijem dizajnu da se proizvodi što je moguće manje smeća.
(U koju kantu baciti, pitanje je sad!?)
Ovime bih zaokružila svoju listu onoga što smatram najvažnijim iako bi se sigurno dalo za nadodati.
Tehnologija je tu da nam olakša živote i utoliko bi ovakve faktore trebalo uzimati u obzir. Prilikom odabira bilo kojeg proizvoda svaki kupac/korisnik se vodi onime što je njemu najvažnije, ja sam rangirala prema onome što se meni čini najvažnijim. Ako do sada o tome niste razmišljali razmislite koji su vama kriteriji najvažniji i to će vam svakako olakšati buduće odluke vezano za odabir senzora i pripadajuće tehnologije.
U sljedećem članku pročitajte o mom prvom iskustvu i prelasku na inzulinsku pumpu. Nova era za mene je počela. 😊
