Svima je kraj prošle godine bio iznimno težak. Uz epidemiološku situaciju pojavili su se i potresi... Iz Osijeka, zajedno s drugim dijabetičkim udrugama Hrvatske, poslali smo pomoć za Dijabetičko društvo grada Siska. Pitam se na koji način još možemo pomoći. Odgovore pronalazim u djeci. Moj dječak, koji ima dijabetes tipa 1, htio je pokloniti svoju najdražu igračku dječaku koji se boji potresa, da ne bude tužan. Tu počinje naša priča...
Djeca Slavonije za djecu Banovine
Udruga Malih dijabetičara Osijek pokreće akciju Djeca Slavonije za djecu Banovine. Djeca s dijabetesom iz Slavonije šalju paketiće s igračkama, knjigama, školskim priborom te pismima podrške za djecu iz Udruge Sisački slatki mališani. Na ovaj način pružamo podršku stradalima u potresu te povezujemo djecu s dijabetesom i njihove obitelji. Nama i našoj djeci je bila velika radost pripremiti iznenađenje za djecu iz potresom pogođenih područja. U akciji su sudjelovala djeca i mlade osobe s dijabetesom iz cijele Slavonije... A kakve su bile reakcije djece koja su dobila poklone, pročitajte na samome kraju.
Kao da dijabetes nije dovoljan život pred nas stavlja nove izazove
Kako je bilo nositi se s dijabetesom za vrijeme potresa i kakav je život u Banovini sada, govori nam predsjednik Dijabetičkog društva grada Siska gospodin Darko Velhes i predstavnica roditelja udruge Sisački slatki mališani, Željka Vrđuka.
-
Gospodine Velhes koliko dugo imate dijabetes?
Dijabetes imam od 26.2.1990 godine.
-
Kako se osjećate u ovom izazovnom vremenu i odražava li se to na vašu glukoregulaciju?
Osjećam se vrlo uznemireno i potreseno. Ne mogu spavati po noći. Čak sam promijenio i mjesto spavanja. Zbog potresa konzumiram tablete za spavanje i smirenje. Vrijednosti glukoze su povišene uslijed stresa.
-
Koliko članova broji vaša udruga?
U Udruzi imamo 260 članova.
4. Kako ste se organizirali za vrijeme ove krize ne biste li pomogli osobama s dijabetesom?
Od prvog dana 28.12.2020. aktivno pomažemo djeci, mladima i odraslim osobama s dijabetesom. Prosljeđujemo donacije koje smo dobili iz svih krajeva Hrvatske. Svi moraju biti opskrbljeni dijabetičkim pomagalima ( inzulini, trakice, lancete, lancetari, senzori i druga pomagala.) Obilazimo stare i nemoćne te pokušavamo razveseliti djecu u ove za sve nas teške dane.
5. Tko čini vašu ekipu na terenu? Tko su volonteri DDGS?
Nasu ekipu na terenu čine isključivo volonteri DDGS-a, većina su oboljeli od dijabetesa tipa 1 i roditelji djece s dijabetesom. To su: Željka Vrđuka, Nives Celinščak, Nikolina Avramovska, Spomenko Lončarić, Antonio Blažević, Nikica Folonžić, Zoran Marsov, Dalibor i Leon Kajtuzović.
-
Što vam je predstavljalo najveći stres budući je najveća odgovornost bila na vama kao predsjedniku Udruge?
Najveći stres mi je zapravo predstavljala velika odgovornost koju sam imao da svi na području Banovine, oboljeli od dijabetesa tipa 1 i 2 budu opskrbljeni sa svim dijabetičkim pomagalima te da nikome ništa ne nedostaje. U kratkom vremenskom razdoblju trebalo je ispuniti sve potrebe i molbe vezane uz različite terapije, proizvođače inzulina, trakica, tableta, aparatića za mjerenje glukoze koje u tom trenutku nisam imao odmah na raspolaganju. U to vrijeme telefon mi nije prestajao zvoniti što je također stvaralo jednu određenu dozu stresa.
-
Možete li izdvojiti neki događaj ili situaciju koju nikada nećete zaboraviti?
Osjećaji i emocije na terenu su bili jako stresni. Sjećam se kada smo došli u selo Hrastovica, nedaleko od Petrinje, kod obitelji čiji trogodišnji dječak ima dijabetes. Dijelili smo slatke paketiće bez šećera za djecu i senzore za dječaka. Tlo je još uvijek podrhtavalo. Teško je bilo vidjeti tako malo dijete koje se nosi s dijabetesom i još u tako strašnim uvjetima gdje je situacija neizvjesna i promjenjiva iz sekunde u sekundu. Taj osjećaj bespomoćnosti nikada neću zaboraviti!
-
Što biste poručili svim osobama s dijabetesom koji žive na području Gline, Petrinje i Siska?
Poručio bih im da se nikada ne predaju, da će doći bolji dani i da nikada nisu sami! Dijabetičko Društvo grada Siska je uvijek tu! Prošli smo i rat ( u kojem sam ja i dobio dijabetes). Svemu jednom dođe kraj. Tako će i ove elementarne nepogode proći. Čuvajte sebe i svoje zdravlje za svjetliju budućnost u životu! Na kraju vas pozdravljam "Zajedno smo jači!"
Mali hrabri slatkiši Banovine
-
Gospođo Vrđuka, vi ste mama djevojčice oboljele od dijabetesa tipa 1. Molim vas predstavite se u nekoliko rečenica!
Dobar dan. Zovem se Željka Vrđuka, učiteljica sam hrvatskoga jezika u OŠ Ivana Antolčića Komarevo. Živim u Sisku sa suprugom i dvoje djece. Iva ima 14 godina, a Ante 5,5.
-
Koliko je djece s dijabetesom na području Banovine?
Na području Banovine ima 14 djece u dobi do 18 godina oboljelih od dijabetesa i isto toliko u dobi do 25 godina.
-
Majka ste djevojčice koja ima dijabetes. Možete li opisati koliko su vaše živote promijenili potresi?
Mi smo kao obitelj imali sreću pa nam kuća nije stradala u potresu, ali mnogi nisu bili te sreće. Nama se u prvim danima nakon potresa život itekako promijenio. Osim konstantnog straha kada će nas potres ponovno zatresti i koje jačine će biti, dane smo provodili na otvorenom. Uzevši u obzir da su temperature bile niske, ti dani nisu bili nimalo ugodni. Noći smo odlučili ipak provesti u kući radi straha od prehlada, ali smo svi bili u prizemlju spremni istrčati van u bilo kojem trenutku. Spavali smo obučeni s cipelama pored kreveta.
-
Jesu li potresi utjecali na glukoregulaciju vaše djevojčice?
Obzirom na već spomenuti stres regulacija šećera je bila izazovna. Da ne spominjem da su nam obroci bili neredoviti i uglavnom nekuhani jer smo iz kuće tj. frižidera uzimali samo nužno za utažiti glad. Trgovine nisu radile jer nisu bile sigurne, a na dan najjačeg potresa nije bilo ni struje.
-
Koji strahovi su vam prošli kroz glavu za vrijeme prvog potresa i jeste li imali dovoljnu količinu inzulina i ostalih dijabetičkih potrepština?
U trenutku samoga potresa u glavi mi je bilo samo: "Gdje su djeca!" U tim sekundama je bilo najbitnije čim prije izaći iz kuće na otvoreno i sigurno područje. U tom trenutku sam imala neseser u ruci u koji sam spakirala sve potrebno dan ranije nakon dva slabija potresa za koje sam bila potpuno nespremna po pitanju svog potrošnog materijala potrebnog za život jednog dijabetičara. U sljedećih pola sata sam izvukla iz ormara sve ostale potrepštine i zalihe inzulina u torbe i spremila ih u auto. Uvijek sam nekako mislila da se to nama ne može dogoditi, ali dogodilo se.
-
Kako ste se organizirali u Udruzi da biste pomogli i ostalim roditeljima djece s dijabetesom?
Udruga nam je tih dana bila utočište u kojem nije bilo negativnih misli jer smo se mogli preokupirati nečim drugim i ne razmišljati samo o potresima i pretrpljenom strahu. Uz mnoštvo donacija koje smo dobivali sa svih strana Hrvatske, a među njima ste i vi, dobili smo sve potrebno za pomoć najugroženijima. Meni su u prvom redu u mislima bila djeca oboljela od dijabetesa jer sam i sama majka jedne slatkice, a komunikaciju su nam olakšale društvene mreže. Uz red suza zbog ganutosti i red smijeha od sreće dani su nam brže prolazili. Uz pomoć članova Udruge i svih hitnih službi na terenu sigurni smo da smo uspjeli doći do informacija i poslati pomoć svim potrebitima i oboljelima od dijabetesa. Hvala vam na tome!
-
Koji događaj vam se urezao u pamćenje i nikada ga nećete zaboraviti?
Toliko se lijepih i loših stvari tih dana izmjenjivalo da zaista ne znam što bih posebno izdvojila. Mogu samo reći da je sve to bilo jedno dodatno životno iskustvo iz kojeg smo izvukli neke pouke za daljnji život. Hvala Bogu da smo svi na okupu, živi i zdravi, a isto tako znam da se više nikada neću dovesti u situaciju da ostanemo bez bilo kojeg potrošnog materijala koji su za život jednog dijabetičara neophodni. Ono što nas nije ni u jednom trenutku napustilo je vjera u dobre ljude koji su spremni uskočiti i pomoći potpunim strancima. Hvala vam na tome do neba!
Dijabetičko društvo grada Siska zahvalilo je i firmama koje su donirale sredstva za kupnju stvari i potrepština za Udrugu i osobe s dijabetesom na njenom području, među ostalim i firmi Agroduhan iz Slatine:
